Tko to kod nas tako puno psujeHrvati zauzimaju visoko mjesto na rang listi "najboljih" psovača, i po maštovitosti i po učestalosti. U 5 minuta opsovati dvadesetak puta - i to ne bilo što nego birano: od Boga (najčešće), Isusa, Majke Božje preko svetaca do naših majki....s dodatkom kojekavih "ukrasnih" pridjeva....to je naša svakidašnjica. Činjenica je da spominjanje Boga i vjerskih svetinja u psovkama najvise prakticiraju stanovnici bivših komunističkih zemalja, dok se u ostalom civiliziranom svijetu takve bogohulne psovke gotovo uopće ne čuju i većini "zapadnjaka" teško ih je prevesti i još teže objasniti smisao tih psovki. I oni znaju psovati, ali njihove su psovke u usporedbi s našima gotovo dječji bezazlene (ako ima bezazlenih psovki). Kod nas se psuje u svakoj prilici: u srdžbi, u žalosti, u sreći i radosti, kad se rodiš, kad umreš, kad se ženiš, kad nam uzmanjkaju druge riječi, kad želimo stvoriti "dojam" ili ispasti duhovitim.... Od kud toliko psovača u našoj 88 %-tnoj katoličkoj državi? Tko to tako puno psuje? Kad bi psovali samo ateisti i agnostici, psovke se gotovo ne bi ni čulo.... Bolna je činjenica da najviše psuju upravo katolici i to bez ikakvog srama i straha. Neki toga uopće nisu svijesni, a drugima je psovanje folklor. Kako ćeš dobro ispričati dobar vic a da ne ubaciš pokoju sočnu psovku? I opravdanje je uvijek isto: Nisam jedini, svi psuju; to mi je navika; ne mislim ništa loše; to su samo riječi... Možda su to samo riječi, ali riječi za koje ćemo odgovarati. Tvoje će te riječi ili spasiti ili osuditi! A sv. Pavao izričito spominje psovače kao one koji neće vidjeti Kraljevstva Božjega: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6, 9-10). Sve se uči od malih nogu u roditeljskom domu. Kasnije je teško mijenjati navike, pogotovo u društvu kao što je naše koje čak i podržava takav vulgaran i bogohulan način izražavanja. Nedavno sam na televiziji naletjela na neku emisiju u kojoj su se sastala 3 ili 4 "intelektualca", jedan je od njih bio neki književnik, koji su svi mahom zagovarali vulgarni vokabular začinjen i psovkama jer da je to nešto prirodno i normalno i nemamo se čega stidjeti. Dapače, to je po njima korisno i zdravo.... Što reći takvima? Kako se ponašati u društvu psovača? Treba li ih opomenuti? Možda je najbolje na psovke odgovarati blagoslivljanjem Božjeg imena. Pohvale Imenu Božjem bile su sastavni dio nekadašnjih tzv. večernjica, kojih danas više gotovo ni nema pa su se te pohvale pomalo i zaboravile. Blagoslovljen budi Bog! Blagoslovljeno njegovo sveto ime! Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! Blagoslovljeno ime Isusovo! Blagoslovljeno Presveto Srce Isusovo! Blagoslovljena predragocjena krv Isusova! Blagoslovljen Isus u presvetom Oltarskom Sakramentu! Blagoslovljen Duh Sveti Utješitelj! Blagoslovljene velika Bogorodica presveta Djevica Marija! Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće! Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje! Blagoslovljeno ime Marije Djevice i Majke! Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti zaručnik! Blagoslovljen Bogu svojim anđelima i u svojim svetima! Amen. . |
Moj uzor je Isus KristE..., kad bi barem za sebe mogla reći: Isus Krist je moj idol, moj ideal i moj jedini uzor! Stalno želim uzdizati svoj pogled k Njemu, nastojeći ga slijediti u svemu : . - u razmišljanju, u ponašanju, u odnosu s bližnjima, u donošenju odluka, u molitvi, u odbijanju sotonskih napasti, u vjernosti poslanju, u predanju u Očeve ruke, u hrabrosti do kraja, u skromnosti, u siromaštvu i poniznosti od jaslica pa do križa.... Punih 30 godina, dakle, veliki dio svog života, Isus je živio životom goleme većine ljudi: živio je svakodnevni život bez prividne veličine u zajednici i obitelji, u podložnosti roditeljima. Živio je život siromaha koji poznaje oskudicu i mukotrpan rad. Još kao malo dijete morao je s roditeljima pobjeći u neizvjesnost izbjeglištva. A njegov javni rad, koji je trajao samo 3 godine, bio je obilježen samo jednom mišlju: vjerno i do kraja ispuniti zadaću koju mu je povjerio Otac, a to znači, spasiti braću ljude od vječne smrti i to na najteži mogući način: svojim životom. Krist nije živio svoj život za sebe, nego uvijek za druge! I za očekivati je da će i njegovi sljedbenici ići njegovim putem. Mnogi idu i išli su, ali tijekom povijesti malo (puno!) smo se opustili i počeli izmišljati "razumne razloge" da bismo opravdali svoju inertnost i kukavičluk: kao, trebamo se odmarati, misliti na svoje zdravlje, imati slobodne dane i godišnji odmor itd.; i premda su neki samo Bogu posvetili cijeli svoj život, ne pada im napamet služiti mu 24 sata na dan, nego najviše 2-3 sata u uredovno radno vrijeme, koje nikako ne može biti u ponedjeljak! Nikada neću zaboraviti tragičan svršetak jedne djevojčice koja je hitno htjela razgovarati sa svojim svećenikom, a on ju je uputio da dođe poslije podne. Međutim, do poslijepodneva djevojčica se ubila. Nije mogla čekati, nažalost, svećenik nije prepoznao njezin očaj... Tajnu Isusove osobe nikad nećemo posve razumijeti kolikogod mudrovali, ali činjenica je i članak naše vjere da je Isus bio i pravi Bog i pravi čovjek, kao jedan od nas. Kao pravi čovjek imao je pravo ljudsko srce, pravo tijelo i prave ljudske osjećaje: osjećao je radost, oduševljenje, ushit ali i žalost, umor, tjeskobu, bol, razočaranje.... Boljela ga je izdaja, omalovažavanje, prezir i psovke. Usprkos svemu, nije skretao sa zacrtanog puta. Ništa ga nije moglo spriječiti da izvrši djelo spasenja, koje mu je bilo povjereno. Isus Krist je uvijek bio na strani malih i siromašnih, nikada na strani bogatih i moćnih! I tu bismo se trebali dobrano ispitati na čijoj smo mi strani i kao pojedinci i kao država. Izgleda da smo se mi kršćani, pa i naše Crkve, dobrano udaljili od izvorne evanđeoske poruke jer ona je potpuno drugačija od današnjih "vrijednosti". Kod Boga baš ništa ne vrijedi ni bogatstvo, ni moć, ni ljudska mudrost! Baš suprotno! Blaženi će biti siromasi, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravde, milosrdni, mirotvorci, oni čista srca, prezreni i tlačeni od moćnika ovog svijeta! Isus ide dalje, upozorava, pa i prijeti: "Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi." (Lk 6,17.20-26) Bog odbacuje bogatstvo i ljudsku mudrost kao sredstvo spasenja. Križ je prava Božja mudrost i sila. Križ odlučuje sudbinom svijeta: tko u njemu vidi ludost, izgubljen je, a tko vidi Božju silu, spašen je! Gdje smo mi, gdje sam ja, u svemu tome? Na kojoj strani? |
Prečasni monsinjoriEto, dobili smo još dvadeset prečasnih monsinjora! A ja se već dugo nadam i očekujem, očito uzalud, da će se u Crkvi naći dovoljno pametnih i poniznih ljudi koji će se zauzeti za ukidanje takvih posve neprimjerenih počasnih naziva kao velečasni, prečasni, preuzvišeni, uzoriti itd. O tome sam već pisala Tko je presvijetli a tko prečasni, ali ne mogu a da i ovaj put ne izrazim svoje neslaganje s tim. Ne sumnjam u čestitost tih ljudi ali me čudi s kakvom lakoćom i zadovoljstvom prihvaćaju takvo oslovljavanje. Takva praksa ne datira iz prvog kršćanskog vremena niti ima svoje opravdanje u Evanđelju. Baš suprotno! Dok su apostoli raspravljali o časti i tko je među njima prvi i najveći, Isus ih ošto upozorava: "Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mk 10,43-45) Bit Crkve je služenje i zato je smiješno crkvene ljude tj. sluge oslovljavati s prečasni, preuzvišeni, uzoriti itd. Vrijeme je da se takvi počasni naslovi zajedno sa raskošnom srednjovjekovnom odjećom spreme u ropotarnicu, a naša Crkva, njeni službenici i mi vjernici da budemo skromni, jednostavni i ponizni prema primjeru koji nam je Isus dao: "Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca "(Mt 11, 25-30). |
< | listopad, 2011 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |