blago meni

U ovom postu "odškrinut" ću malo vrata svoje duše i podijeliti s vama jedno svoje iskustvo, u nadi da bi moglo biti korisno i nekom drugome.

Kao vjerojatno i ostali ljudi i ja imam, da tako kažem, svoje dvije strane: ja sam ih nazvala svojom "crnom" i svojom "bijelom" stranom. Crna me mami, sputava i vuče prema lošim stvarima, a bijela prema dobrim stvarima. A obje su tvrdoglavne, snažne i išle bi do kraja u borbu za sve ili ništa. I često se svađaju. I tako se na toj crnoj strani najednom pojavilo pušenje. Gotovo neprimjetno, ni sama ne znam kako ni zašto. Dok sam radila u poduzeću "navukla" sam se na cigarete i prekomjerno ispijanje kava. A što je najgluplje, to mi nije uopće donosilo neki užitak ili opuštanje, nego naprotiv, od toga me samo boljela glava i želudac. A svejedno nisam mogla bez toga. I to samo na poslu! Kod kuće, pa niti za vrijeme godišnjeg odmora, nije mi palo na pamet da zapalim cigaretu, ni javno ni poskrivečki, premda mi nitko nije branio. Ali, čim sam se pojavila na poslu, bilo je gotovo. Nisam se mogla toga osloboditi ni uz sve odluke i pametovanja samoj sebi.

Sve do jednog dana, kad sam se iznenada našla u jednoj teškoj situaciji.Tog dana, moj se najmlađi sedmogodišnji sin poslije popodnevne nastave nije vratio kući. A bilo je negdje jesensko doba, kao i sada, i oko 17 sati već se hvatao mrak. Tata je autom otišao do škole, ali njega nije bilo i nitko nije znao kad je i kuda otišao. Svi učenici iz njegovog razreda su već davno otišli kućama. Tata je par puta autom išao amo - tamo, do škole ima oko 2 kilometra, da vidi, je li u međuvremenu možda došao busom, ali njega nije bilo. Stajala sam nijema pred prozorom i gledala na cestu. Svašta mi je prolazilo glavom. Nisam mogla disati, koljena su mi se počela tresti. Pomislila sam, kako bi bilo dobro da sad zapalim cigaretu - možda bi mi bilo lakše. Ali istovremeno glavom mi je prostrujila druga misao: Nikad više nemoj zapaliti cigaretu i prikaži to Bogu za povratak svoga sina! I zavapila sam Bogu: Nikad više neću zapaliti cigaretu, samo nek mi se dijete vrati! Hvala Bogu, i on se je vratio! Jedna učiteljica ga je zadržala u nekom drugom razredu, a da to nikome nije rekla. I kad je tata po neznamkojiput ponovno došao pred školu, on je najednom bio tamo. I pita ga tata, pa gdje si ti? A on odgovori kratko: Pa tu sam! - Kako si tu, kad sam ja već puno puta bio ovdje, a tebe nije bilo! I prvo je dobio ukor a onda zagrljaj, a u stvari nije bio ništa kriv. Kriva je bila učiteljica. Možete si zamisliti, kako sam bila sretna i presretna, kad sam ga i ja zagrlila!

I poslije toga,nikad mi više nije palo na pamet da zapalim cigaretu. I nije mi bilo teško. Gledala sam svoga sina i bila sretna! Znam da mi je Bog to nadahnuo i On mi je tu odluku učinio lakom i ujedno čvrstom. Nikada je neću prekršiti, uz Njegovu pomoć! U poduzeću su me nutkali cigaretama, jer pušači su uvijek solidarni i platit će ti cigarete, samo da ne prestaneš pušiti. Ali, ja sam bila sretna i bez cigarete i sigurna, da ona više nikada neće ni u moja usta ni u moj život.

Svojoj smo djeci i suprug i ja već odavno rekli, da nema te stvari na svijetu, koju ne bismo za njih učinili, ako su u potrebi ili nevolji. A budući da imamo više djece, na red su došle još neke stvari, koje su mi uništavale zdravlje kao kava, kolači, bonboni....