blago meni

Ovih dana puno smo čitali i razmišljali o životu našeg blaženog Alojzija Stepinca. Njegov život, njegove propovijedi i riječi neumorno su slale poruku opraštanja i ljubavi prema neprijateljima: "..Svima, koji su meni zlo učinili, opraštam iz svega srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli" i opet na drugom mjestu: "...Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća."

I ja sam ovih dana dobila od svoje prijateljice Mire pismo sa sličnom tematikom, koje me je dirnulo do dna duše. Pismo je vrlo zanimljivo i ima duhovnu poruku, koja kao da je izašla iz pera našeg Blaženika. Mislim da će vam se svidjeti, a može biti i nadahnuće da i mi krenemo u slične akcije.

Gledajući i slušajući na našoj televiziji jednog visokopozicioniranog srpskog političara kako se ispričava Hrvatima i traži oproštenje za sva zla koja su im nanijeli Srbi, Mira je osjetila snažan poticaj da stupi u vezu s njim i da mu pošalje pismo. Vidjela je u njemu neku iskru Božju i učinilo joj se da bi ona svojim prihvaćanjem njegove isprike i opraštanjem mogla tu iskru još pojačati i razbuktati. Molila me je da joj pronađem adresu i način kako da s njim stupi u vezu. I našli smo da u Beogradu postoji Narodna kancelarija koja posreduje između naroda i tog političara. I pismo je poslala na tu adresu.

Zašto je poslala to pismo i kako je do toga došlo?

Ukratko ću vam opisati događaje koji su tome prethodili i koji su je je na to potaknuli.

Miru, profesoricu hrvatskog jezika, životne su okolnosti odvele u Sarajevo gdje je osnovala obitelj i višemanje mirno živjela kao i mnogi drugi Sarajlije, sve do onog prokletog rata, kada ju je zadeslila najveća tragedija: Nedaleko od kućnog praga preciznim snajperskim pogotkom iz kasarne JNA ubijen joj je sin Stjepan, mladi inženjer elektrotehnike u nepunoj 25. godini života. Bol, očaj, nevjerica, mržnja, želja za osvetom - sve je to na velika vrata ušlo u njezinu obitelj. Napustili su Sarajevo i vratili se u Hrvatsku. Rana nije zacijelila i vjerojatno nikada ni neće i još uvijek previše boli.

Ali Mira je od malih nogu odgajana u katoličkoj vjeri. Kao studentica imala je najbolje duhovne učitelje - isusovce, čitala je Sveto Pismo i usklađivala svoj život prema Isusovim uputama. Znala je da mržnja vodi u propast i da mora oprostiti. Mnogi govore - lako je tebi govoriti o oprostu, kad ti nisi ništa strašno doživio. Ali Mira je doživjela najveću tragediju. Sina su joj ubili specijalci iz Niša, koji su bili ubačeni u kasarnu JNA . I zato njezin oprost ima posebnu težinu. Sličan je onom Isusovom na križu.

Tako mi ona između ostalog piše: "Nemoguće je biti pravi kršćanin i sljedbenik Isusa Krista a u srcu nositi mržnju i neopraštanje. S mužem o tome ne mogu razgovarati jer mu ne želim dirati ranu na duši. On kipi od mržnje na Srbe koji su mu ubili sina, koji nije mrava zgazio. U tome se ne razumijemo i o tome ne razgovaramo, što mi nanosi još veću bol. On nema u svom srcu mir. Zato se molim i čekam trenutak, kad će Božja milost probiti dosad neprobojni zid oko njegove duše, rastopiti led, obasjati tamu i unijeti mir u njegovu dušu."

Što je napisala srpskom političaru?

Pismo nisam ni vidjela ni pročitala, ali mi je ona o tome napisala slijedeće:

" Predstavila sam mu se i napisala tko sam ( potpisala sam svoje ime i prezime, ali bez adrese). Opisala sam mu svoju obiteljsku tragediju i mislim da je baš moja obiteljska tragedija učinila pismo uvjerljivim. Navela sam poglavlja i retke iz Evanđelja u kojima Isus zapovijeda ljubav prema neprijateljima. Poslala sam i Novi Zavjet. Ivan Pavao II. podijelio je jednom zgodom grupi redovnica i redovnika džepno izdanje Novog Zavjeta ne zato što je mislio da oni to u svojim knjižnicama nemaju, nego da ih opomene da svakodnevno razmatraju čitajući ga. Treba se čuvati rutine, formalizma i robovanja vanjskim običajima a zanemariti Isusov duh. Istina je da je sadržaj naše vjere velika Tajna, ali naš razum mora znati na osnovi čega mi vjerujemo u tu Tajnu. Zato onima koji vjeru doživljavaju samo kao tradiciju, a ne kao živu istinu, preporučujem knjigu "Temelji vjere" od Madingera. U njoj se filozofskim promišljanjem dolazi do toga, da je nemoguće da Boga nema, navode se citati velikih znanstvenika kao što je Max Planck, Einstein i drugi, te povijesni dokumenti. I tu knjižicu sam poslala dotičnoj osobi, ali sam prve dvije stranice slijepila, da ne bi pomislio da ga verbujem za katolizicam, nego da ga navedem da razmišlja o autentičnosti Isusove poruke, koja je jedini lijek za čovječanstvo. Napisala sam kako mi sigurno ne ćemo doživjeti institucionalno jedinstvo Crkava ( do kojeg će jednom sigurno doći), ali da možemo posijati sjeme ljubavi i praštanja. Sjemenu treba vremena i topline da iznikne biljka i sazrije plod. Grdno se varaju oni koji misle da se terorizam može iskorijeniti novim terorizmom - a to je svaki rat. ( Npr. Amerikanci u Iraku, ali to nisam navela u pismu. ) Nasiljem se samo produbljuje mržnja i provocira novi i novi terorizam.

Lanac zla se može prekinuti samo praštanjem i držeći se principa: Zlo vrati dobrim!

Kršćani su daleko od toga, dakle, daleko od Krista. Daleko od vlastitog spasa. U tom smislu sam pisala toplo i iskreno i na kraju kazala da ga pozdravljam kao rođenog brata! "

Kako je njezin pokojni sin bio posebna osoba angažirana i u Katoličkom pokretu, njegovoj uspomeni ću posvetiti slijedeći post - da se ne zaboravi !