blago meni

"Da bismo razbili kamen, trebamo čekić, da razbijemo neku dragocjenu vazu, dovoljna je jedna površna kretnja, a da pogodimo srce nekog čovjeka dovoljna je često samo jedna jedina riječ!". (Eugen Drewermann)

Snaga riječi je ogromna! Riječ može promijeniti čovjeka, zajednicu društvo i svijet, može poticati, tješiti, ozdravljivati, smirivati, oslobađati, razveseljavati, darivati ljubav, mir, i nadu,.... Riječ je zaista nešto jako moćno i uzvišeno.
Ali kao što djeluje pozitivno i oživljuje, isto tako može djelovati i negativno i poput nevidljivog mača ubijati, povređivati, zastrašivati, obezvrjeđivati... I te riječi, i one najljepše kao i one najgore, pamte se cijeli život. I nije ih moguće povući. Uvijek negdje žive i rade u čovjeku.

O tome, kako svojim lijepim riječima i pozitivnim mišljenjem možemo usrećiti svoje bližnje, govori i ova poticajna životna priča ( ako vam je već poznata, vrijedi se podsjetiti):

Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na jedan list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.
Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.
Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koje su drugi učenici dali o njemu ili njoj.
U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smješkali.
„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislila da sam drugima toliko draga“, bili su komentari.

Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Učiteljica nije znala jesu li učenici među sobom ili s roditeljima o tome pričali, ali to nije ni bilo važno. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.

Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu pa je učiteljica otišla na pogreb tog učenika.
Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.
Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“

Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“
Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.
Učiteljica je naravno odmah znala i da nije gledala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markove kolegice i kolege iz razreda o njemu.
„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“
Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.
Charlie se pomalo nasmija i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“
Chukova žena reče: „Chuck me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.
„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marilyn.
Potom Vicki, još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.
„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Vicki i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“
Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.
Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.

Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.
Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.
Recimo im to dok nije prekasno.

Nije samo šutnja zlato. I govor može biti zlato. Samo treba govoriti prave riječi!